Strojno vezenje

Strojno vezenje ili kako bi se to reklo na „njemačko-hrvatskom“ – štikanje, postupak je strojnog apliciranja nekog motiva na tkaninu. Riječ štikanje zapravo je germanizam u hrvatskom jeziku, dolazi od riječi „Stickerei“ što u prijevodu znači – vez. Naravno, postoje i oni koji taj postupak nazivaju „štrikanjem“ što je pogrešno.

Intenzivan razvoj računala u proteklih dvadesetak godina omogućio je njihovu sveobuhvatnu i intenzivnu primjenu u svim granama industrije. Današnje tehnologije proizvodnje tkanina i gotovih odjevnih proizvoda gotovo da su nezamislive bez pomoći računala.

Dvije grane

Što se same tehnologije strojnog vezenja tiče, postoje dvije grane. Jedna je ona u kojoj se logotip veze na gotov proizvod i ona druga u kojoj se veze na napetu tkaninu i to prije faze krojenja ili pak nakon. S obzirom da je hrvatska tekstilna industrija na umoru ili, za optimiste, u povojima, udio ove druge tehnike je zanemariv u odnosu na vezenje na gotove proizvode. Postoji nekoliko specijaliziranih tvrtki koje su se usavršile za štikanje različitih amblema, vojnih, policijskih, carinskih i drugih činova, obilježja različitih postrojbi – od vatrogasnih do spasilačkih. Ti su strojevi pogodni i za štikanje različitih motiva na velike neiskrojene komade tkanine koje kasnije idu u sljedeći proizvodni proces krojenja, nakon čega se spajaju šivanjem s ostalim dijelovima, tvoreći neki odjevni proizvod. Kao što smo već rekli, ti izvezeni motivi mogu biti ili logotipovi tog proizvoda ili pak čisto dizajnersko-grafičko rješenje kojim se daje dodatna vrijednost proizvodu.

Gotovi proizvodi

S obzirom da u Hrvatskoj postoji velik broj uvoznika različitih promotivnih artikala koje se može „brandirati“ upravo tehnikom strojnog vezenja, veći je broj tvrtki koje su se specijalizirale za vezenje na gotove proizvode. Osim vješte radne snage, za ovu je vrstu posla potrebno imati i strojeve čiji je princip rada isti kao i kod ranije spominjanih strojeva, no njihove drugačije radne površine omogućavaju glavama stroja lakši pristup teško dostupnim dijelovima proizvoda na koje se aplicira motiv.

Princip rada

Princip rada strojeva za strojno vezenje u mnogočemu je vrlo sličan vezenju goblena. Neki od nas su imali priliku vidjeti, ako ne svoje mame, onda svoje bake, kako strpljivo, iglom i koncem, naoružane mirnim živcima – vezu svoje goblene. Današnji strojevi imaju i iglu i konac, a mirne bakine živce zamijenilo je računalo koje može neumorno danima, bez pada koncentracije, voditi stroj da precizno veze zadane mu motive. Da bi stroj znao što treba raditi, treba mu program u kojem će biti definirani svi parametri rada. Program za strojno vezenje izrađuje programer uz pomoć modernih softverskih aplik­acija. Na osnovi grafičkog predloška, programer stvara program koji će upravljati kompletnim radom stroja, određujući smjer ubadanja igle, gustoću uboda, boju konca, rezanje konca…
Unatoč sve modernijim softverskim rješenjima, za kvalitetan i zadovoljavajući rezulat od presudne je važnosti iskustvo i umijeće programera. Danas na tržištu postoji nekoliko vodećih svjetskih marki strojeva za strojno vezenje poput japanske Tajimae, njemačkog Pfaffa ili nekog drugog.
Svi ti strojevi, uz obavezno isključivanje kineskih kopija iz društva odabranih, spadaju u svjetski vrh ponude. Neki su bolji u ovome, neki u onome – riječ je o detaljima o kojima krajnji korisnik ne treba previše znati. Svima je zajedničko da su sposobni vesti onoliko dobro koliko ih se dobro programira. S gornje strane stroja postoji fiksna glava u kojoj se nalazi igla i sustav za snabdijevanje koncima različitih boja. Ispod toga se nalazi radna površina koja se pomiče u svim smjerovima, ali u jednoj ravnini. Boja motiva ovisi o koncu koji je umetnut u iglu, a oblik motiva određuje donja radna površina koja radi pomake predefinirane programom. U svim ostalim slučajevima – “princip je isti, sve su ostalo nijanse”.

Okviri za napinjanje

Da bi sve bilo precizno izvezeno, naši moderni gobleni, tj. mjesta na proizvodima na koje se želi aplicirati logotip, moraju biti napeta poput bubnja. Da bi se to postiglo, postoji više različitih oblika i veličina tih okvira. Jedan set čine dva okvira od kojih je jedan manji i može se umetnuti u veći. Njihova se veličina može još precizno podesiti pomoću malih vijaka. Da bi tkanina stajala napeto, potrebno je veći okvir staviti s gornje strane tkanine na koju se aplicira motiv, a manji ubaciti s donje strane. Rezultat te radnje je da se naša tkanina, tj. dio tkanine na koju će se izvršiti strojno vezenje, napne poput bubnja. Upravo su ti okviri razlog određenih ograničenja zbog kojih nije moguće aplicirati logotip na svakoj poziciju na proizvodu. Prije naručivanja se svakako treba konzultirati o tehničkim mogućnostima.

Tkanina

U današnje vrijeme, kada je razvoj tehnologija i kemije u tekstilnoj industriji omogućio korištenje znatno većeg broja vlakana za izradu tekstilnog platna, nužno je poznavanje njihovih karakteristika. Danas je sve manje čistog pamuka koji je ustupio mjesto sintetskim vlaknima čije su karakteristike višestruko bolje od klasičnih prirodnih materijala. Sukladno tome, trebalo je razviti i prilagoditi postojeće tehnike štikanja specifičnim zahtjevima novih materijala. Kad je riječ o jaknama, na primjer, onda u promotivnom segmentu prevladava poliester, dok se za torbe koristi najlon, 600D ili neki lakši. Ako govorimo o promotivnim ženskim majicama, onda ih je danas teško naći bez nekog određenog postotka elastina koji ih čini elastičnima.
Svaki od tih materijala se u procesu štikanja ponaša drugačije i treba primjenjivati različite finese u podešavanju stroja. Kod materijala koji su rastezljivi i/ili tanji, ispod tkanine se podmeće jedan ili više slojeva podložnog papira, kako bi se površina učinila kompaktnijom i kako ne bi nastala oštećenja uslijed mnogobrojnih uboda igle. Flis je također jedan zahtjevan medij za štikanje. Kako sitna površinska vlakna („mucice“) ne bi smetale igli i kako bi motiv ostao oštar, na gornju površinu flisa se stavlja jedan poseban najlon preko kojega se štika. Bez njega je rezulat znatno lošiji. Nakon štikanja je potrebno ostatke tog vodotopivog najlona poprskati vodom i on će jednostavno nestati, a ostat će samo vezeni motiv.

Rezolucija

Kako bi dobiveni rezultat bio u skladu s očekivanjima, potrebno je znati da niti stroj niti tehnologija nisu svemogući. Kao prvo, i igla i konac imaju svoju debljinu i nije realno očekivati da će igla prosječne debljine 0,8 milimetara biti u stanju izvesti najsitnije detalje. Otegotna je okolnost i sama tkanina čija struktura ponekad zna skrenuti iglu s njene idealne putanje i već dolazi do odstupanja. Taj je problem dosta očit kod polo majica koje su najčešće izrađene od pique tkanine koja ima saćastu strukturu. Dobar, iskusan programer znat će kako izvući maksimum. Od naručitelja se očekuju razumijevanje i spremnost na kompromise.
Najsitniji detalji se izbacuju ili modificiraju, a logotip se prilagođava tako da slova ne budu manja od 5mm. Svaki ozbiljniji „štikeraj“ nakon izrade programa naručitelju šalje jedan probni uzorak logotipa izvezenog na krpici od kepera radi odobrenja za masovnu pro­izvodnju. Tom se prilikom provjerava odgovaraju li boje upotrijebljenih konaca odabranim bojama iz tonske karte, da li odgovaraju sve proporcije u logotipu, da li bi neka linija trebala biti deblja ili tanja, kakva je ispuna… Tada još uvijek nije prekasno za sve modifikacije i specifične zahtjeve naručitelja.

A koliko to sve košta?

Kod usluge štikanja postoje dva troška. Prvi je trošak izrada programa i ta se usluga plaća jednokratno. Nakon izrade programa, naručitelj postaje njegov vlasnik i prilikom svakog daljnjeg štikanja nema više tog troška. Cijena te usluge ovisi o broju uboda. Mjerna jedinica je 1.000 uboda i što ih je više – veća je cijena. Drugi je trošak, trošak same usluge štikanja. Cijena te usluge je također proporcionalna broju uboda, a broj uboda određuje veličina logotipa i njegova ispunjenost. Ponekad znatno veći logotip (samo „outline“ nekih slova, na primjer) ima istu cijenu kao i neki mali logotip koji ima puno ispuna za koje su potrebne tisuće uboda. Količina različitih boja u jednom logotipu ne utječe na cijenu, ali je ograničena tehničkim karakteristikama pojedinog stroja. Orijentacije radi, cijena izrade programa se kreće od 250kn do 500kn, a cijena štikanja po jednom motivu može iznositi od minimalnih 4 do 5 kn pa do 30-ak kuna. Prije početka bilo kakvih radnji, od štikeraja se može zatražiti procjena troškova koja je u praksi poprilično točna. Na taj se način izbjegavaju eventualna iznenađenja vezana uz troškove. Procjena se u većini slučajeva ne naplaćuje i predstavlja sastavni dio posla.

I na kraju…

U suvremenoj tekstilnoj industriji strojno je vezenje sastavni dio proizvodnog procesa. U industriji gotovih odjevnih predmeta taj se proces odvija nakon procesa krojenja, a prije šivanja, dok se u promotivnoj industriji ve­ze na gotove predmete. Strojevi i tehnologija nisu svemogući, stoga postoje brojna ograničenja koja treba prihvatiti, a iskoristiti sve ostalo što je prednost strojnog vezenja. U nekim slučajevima, kada se radi o kompleksnim i velikim motivima, proces vezenja traje poprilično dugo i znatno je skuplji od nekih drugih tehnika, poput sitotiska ili ter­mo­preslikača. Stoga je uvijek dobro potražiti struč­njaka koji će vas savjetovati kada primijeniti koju tehniku. Sitotisak je idealan, na primjer, za tisak u velikoj nakladi na glatku površinu “T-shirt” majice. U isto vrijeme, na strukturiranu “pique” površinu neke skuplje polo majice bolje je aplicirati motiv pomoću stroja za strojno vezenje. Prednost „štikeraja“ je u tome što vam je u mogućnosti izraditi probni uzorak, dok u sitotisku izrada probnih uzoraka nije praksa ili je vrlo skupo. U svakom slučaju, prije konačne odluke potražite savjet stručnjaka.

Za dodatne informacije ili upite, kontaktirajte nas!